“Dragon of Hysteria” Petre Brnardić, izložba

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Dubrovnik, FLORIN DOM, Šetalište kralja Zvonimira 32, Dubrovnik

mediJAteka FLOR

PETRA BRNARDIĆ

Dragon of Hysteria

14.- 23. travnja 2024.

Izložba se realizira u sklopu Godišnjeg programa Medijateke Flora i može pogledati do 23. travnja svaki dan od 10 do 13 sati i od 17 do 20 sati. Izložba se može pogledati i u drugim terminima ako su vrata Florina doma otvorena, te najavom na mejl: galerijaflora.dbk@gmail.com

Ovim postavom opisujem najstigmatiziraniji mentalni poremećaj na planetu: emocionalno nestabilni poremećaj ličnosti. Odlikuje se nejasnom slikom o sebi i kameleonštinom, nestabilnim i intenzivnim interpersonalnim odnosima, velikim amplitudama u raspoloženju (od euforije do depresije i natrag brzinom munje), samodestruktivnošću i impulzivnošću (opijanje i drogiranje, brza vožnja, samoranjavanje, shopingoholičarstvo).

Mnogo se bavimo rasizmom, mizoginijom, homofobijom, ksenofobijom, no aktivno izbjegavamo govoriti o svom zazoru od fizičkih i osobito psihičkih aberacija, a potonje su često demonizirane i preuveličano, predramatično prikazane u filmovima i pop-kulturi. Borderline je drugo naličje narcizma, crne kuge suvremenog društva, onaj fragilni, tužni i neshvaćeni fantom koji osjeća previše i preintenzivno u svijetu gdje je imperativ biti gramziva santa leda. Borderline se odlikuje i fragmentiranim sebstvom i vrlo je sličan simptomu višestrukih ličnosti, pa ga predstavljam kroz neonski šarenu lepezu svojih fluidnih identiteta u vječnoj preobrazbi. Poigravam se drukčijošću tako što ispitujem i istražujem različite, multiplicirane identitete koji su viskozni, metamorfoidni, i shvatila sam da sam queer, tj. ono Drugo, radikalno različito, izmješteno, začudno, pretjerano, teatralno, histerično, pomaknuto, nenormativno i ludičko.

Ognjevito je prisutna i moja opsesija mračnim božicama. Poziram kao mitološka bića koja su dio tog tamnog pandemonija, opasne i zavodljive gospodarice ljubavi, smrti, noći, kaosa, magije, okultnog i preobrazbe, i same moje fotoseanse svojevrsne su invokacije i poganski rituali, jer kroz njih dolazim u dodir s pretkinjama. Pritom izazivam povijesni pogled na žensku seksualnost kao opasnu, nepredvidljivu, kapricioznu, obavijenu velom misterije, sveproždiruću i fatalnu. Tamne božice (ponajprije iskonska pobunjenica Lilith i čarobnica Hekata, te sukube, vampirice i sirene), istovremeno predstavljaju ultimativnu moć i snagu kojom želim ponovno doseći svoju unutrašnju, imanentnu boginju, ali i razornost bolesti i traume, gdje igraju ulogu demona ili nemesis koji me proganja, dakle, proganjam samu sebe i tako i sama postajem dijabolična. Istovremeno sam hodajući falus i golema, zjapeća, halucinantna rana, prikazujući tango svoje drčnosti i krvareće fragilnosti i straha. Nekada je BPD bio shvaćen kao histerija, a prije nje manifestacije psihičkih bolesti ili otkloni od norme bili su tumačeni kao demonska opsjednutost, posesija đavlom, i dovodili do progona i spaljivanja „vještica“.

Stoga je tu i erotski i seksualni element (jer seksualnost je elementarni dio mog identiteta, ali i seks kao trauma) koji prožimam aromama nasilja, tuđeg fiziopsihološkog koje sam introjicirala unutra i usmjerila prema sebi u obliku samodestruktivnosti, i kroz taj preplet erotsko postaje izazivačko, predatorsko, osvetoljubivo, proždiruće, kažnjavajuće poput Medeje ili petrificirajuće poput Meduze – i opisujem ga kao perverznu seksualnost i parafilije, prožimajući užitak i bol. Hiperseksualiziranost je još jedan simptom traume.

U  postavu nastojim rasplesti klupko i čvor svojih turbulencija i ambivalencija kroz ekstravagantna i ekstremna ili poznata ali distorzirana stanja tijela, gdje erotskim jezikom i jezikom transgresije izvlačim na površinu emocionalna previranja, bol i činjenicu traume koja pretvaram u metaforične egzotične biljke kroz nadrealan i halucinantan imaginarij. Analiziram neurodivergentnost, osjećaj drugosti, drukčijosti, izmještenosti, marginaliziranosti i neshvaćenosti zbog tabua i stigme kojima su psihički otkloni od norme i dalje obloženi, a društvo spektakla i sveproždirući narcizam otuđuju ono što je, patetično rečeno, autentično ili se osjeća takvim, proizlazeće iz najdublje nutrine, esencije i srži.

Te identitetske deformacije i transformacije prikazujem paradiranjem u obilju asortimana, ukrasa, maski, proteza, svega što naglašava teatralnu glomaznost žeđi i žudnje. Te proteze i elongacije služe teatru okrutnosti koji predstavljam. Tu su i kreveljenja, krabulje, hiperbolizirano predstavljanje vlastitog lika i likova iz kinematografije i pop-kulture (uglavnom glumice) od njih stvaram delirijske paralelne univerzume, a njihovu začudnost realiziram kroz nadrealizam, grotesku, karnevalsku kvalitetu motiva i slika, i mrvim stvarnost sebe i hibridnih likova, arhetipova koji zadobivaju futurističku dimenziju, i vanzemaljskih prikazanja. (To je svijet fantazije u kojem border mjesečari i roni, u hiperrealnim košmarnim ili pak izmijenjenim stanjima svijesti kroz distopijske krajolike uma i duha.).

Uz maske kao simbol persone, i istovremenu elongaciju sebstva, izobličujem i jezik, koji je naglašeno digitalan, distorziran, pa se koristim kolažiranjem, fotomanipulacijama te glitchevima, gifovima i videima koji miču doslovnost ilustrativnog prikaza i dekonstruiraju sliku, bivajući fenomenom za sebe. Oni su procjep i pukotina kroz koju stvarnost viri u astralne beskonačnosti i proklizuje u svijet fantoma, duhova, aliena, bizarnih beštija i akterica koje umjesto plastičnih operacija prolaze kroz digitalne malformacije, u nekoj vrsti transhumanizma. Intimno biva posve robotizirano i predano tehnologiji koja kroji nešto što bih opisala drukčijim kozmičkim zakonima. Stvarnost šizi, poigrava se, a likovi koje prikazujem djeluju kao opsjednuti. U gifovima, za razliku od autoportretnih fotografija, glumice kao alteregoe iz holivudskih ili indie filmova pretvaram u lijepe monstrume i digitalne svećenice onostranog. Radove sam nabila makabričnim motivima kao što su kosturi i vampiri, gotičke spodobe, ali koji tu postaju nešto što ima kričavu, neonsku krv i duh. Postavila sam ih u utopijske i distopijske scenarije, gdje prvi ukazuje na želju za katapultiranjem u idealni svijet koji je za svakoga drukčiji, ali premrežen je zajedničkim točkama i silnicama, a drugi na ubačenost u suvremenost pesimističkih slutnji s potencijalom za katastrofu, za koju se ipak potajno nadamo da se neće desiti u našem životu. Ili u ovom postavu koji govori o BPD-u kao mojoj prizmi kroz koju promatram svijet, utopija i distopija su vulkanska egzaltacija i poniranje u ponore melankolije i vrtoglavi, narkotizirani ples u dvorani razlomljenih zrcala.

Petra Brnardić

Rođena sam 1978. u Zagrebu. Godine  2004. diplomirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja. Bavim se slikarstvom, crtežom, fotografijom, kolažem, instalacijom, animacijom, multimedijom i ostalim vidovima vizualnih umjetnosti.

Izlagala sam na brojnim samostalnim i skupnim izložbama te filmskim festivalima u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Sisak, Čakovec, Velika Gorica, Samobor, Varaždin, Karlovac, Rijeka, Kastav, Pula, Poreč, Zadar, Split, Makarska – Hrvatska, Mostar – BiH, Novi Sad – Srbija, Maribor, Tolmin, Ljubljana – Slovenija, Betlehem – Palestina, Rosario i Santa Fe – Argentina, Szczecin – Poljska, Napulj, Rim, Macerata i Padova – Italija, Edinburgh, Bradford i London – UK, Porto – Portugal, Forcalquier – Francuska, Malmo – Švedska, Girona, Valencia i Alicante – Španjolska, Corvallis, Oregon, Hollywood LA, California, Roanoke Virginia, Florida i New York, USA,  Bangalore, Indija, Tijuana, Meksiko, Moskva, Rusija, Valkenburg i Amsterdam, Nizozemska, Thessaloniki, Grčka, Berlin, Njemačka, Port of Spain, Trinidad i Tobago, Jakarta, Indonezija, Tokyo, Japan).

Sa svojim crtežima uvrštena sam u antologiju hrvatskog erotskog crteža, „Eros i Pornos“. 2006. g. objavljena mi je zbirka pjesama „Posjekotine“. Moj je rad prezentiran u brojnim domaćim i međunarodnim publikacijama, printanim i digitalnim, između ostalih, u digitalnom časopisu za vizualne umjetnosti „Gestalten“, u časopisu za promociju međunarodnih vizualnih umjetnika „A5“ , za vizualne umjetnosti (Self-As-Subject: The Multiple Exposure Project Zine) i kinematografiju (Stigmart VideoFocus Special Edition), u časopisu Make8elieve, u antologiji Il corpo solitario III (Solitary body: the self-timer in contemporary photography), urednika Giorgia Bonomija. Moje fotografije uvrštene su u tri Saatchi Art Gallery kolekcije. Dobitnica sam četiri nagrade za svoj rad, od kojih mi je najdraže posebno priznanje 50. revije hrvatskog filma za kratak eksperimentalni film „Leviathan Of Desire“ koje se održalo u Kinu Tuškanac u Zagrebu 2018. Autorica sam više od dvadeset kratkih eksperimentalnih filmova, i nekoliko nedovršenih i neobjavljenih.

Kontakt: petra.brnardic@gmail.com