Josip Vaništa (1924. – 2018.) – Retrospektiva

Vrijeme održavanja: 21.3. – 11.5. 2025
Mjesto održavanja: Umjetnička galerija Dubrovnik (2. i 3. kat)
Autor izložbe: Zdenko Tonković
Kustosica za UGD: Ivona Šimunović, kustosica pedagoginja UGD

Josip Vaništa (1924. – 2018.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih umjetnika: slikar, umjetnik novih praksi, književnik, pedagog. Pisao je i objavljivao: autobiografske i memoarske zapise (posebno razgovore s Krležom), slikarske reminiscencije, a cijeli svoj radni vijek predavao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Autor izložbe je povjesničar umjetnosti Zdenko Tonković koji je napisao tri monografije o Josipi Vaništi (vlastita Vaniština naklada 1983., Naprijed 1993., Kratis 2004.), sudjelovao u pripremanju Vaništine knjige crteža (Sveučilišna naklada Liber, 1979.; prva Vaniština knjiga!), napisao brojne predgovore i članke o Vaništinom radu, te se u konačnici s autorom prisno družio kroz dugo vremensko razdoblje.
Predložena retrospektiva zamišljena je na drugom i trećem katu vile Banac, glavnog prostora Umjetničke galerije Dubrovnik, a Vaniština djela bi se posudila iz različitih nacionalnih muzeja i privatnog vlasništva.
Josip Vaništa pojavio se ranih pedesetih godina realizmom drugačijim od onog preferiranog, na izložbi sa Stančićem 1952. godine. Bile su to male tonske sumračne slike skromnih motiva, s jakim svjetlosnim naglascima. Ubrzo, dvije-tri godine kasnije, gubi se motivski sadržaj, slike postaju apstraktne, u velikom formatu. I Vaniština je apstracija posebna, gotovo barokne senzibilnosti: sklopovi površina bogatog tamnog kolorita iz kojih se pomaljaju svijetle zone, slike slikane naglašenim tehnološkim postupcima. Istovremeno izlaže realističke crteže olovkom: portrete i krajolike. I ovo će razdoblje apstrakcije bili kratko: sredinom sedmog desetljeća Vaništa reducira sadržaj slike na vodoravnu liniju u simetrali pravokutnika platna. Odustaje i od takve slike: njena se predodžba može i tekstualno iznijeti. Bio je to kraj njegove slikarske prakse koja nije trajala niti desetljeće (1952.-1964.).
To je bilo rezultat njegovog protokonceptualističkog djelovanja (uvjetno rečeno), koje je započelo osnivanjem i djelovanjem grupe Gorgona 1959. godine – koje će obilježiti Vaništino sljedeće desetljeće: edicijama i akcijama.
Slikarstvu se ponovna vraća sedamdesetih, tradiciji i realističkom idiomu i neće se mijenjati do nekoliko godina pred kraj života u kojima će problematizirati svoje „linije“ i rekapitulirati svoje ključne slike. Kroz to drugo i dugo razdoblje izlagao je, uz ulja na platnu i crteže, akvarele, pastele.
Retrospektivna izložba u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik ujedno bi bilo i prvo samostalno predstavljanje ovog važnog umjetnika u Dubrovniku.

Biografija:

Vaništa, Josip, hrvatski slikar (Karlovac, 17. V. 1924 – Zagreb, 24. III. 2018). Diplomirao 1950. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Marino Tartaglia); bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu (1951–94). Redoviti član HAZU-a od 1994. Godine 1959. bio je jedan od osnivača skupine Gorgona, koja se zauzimala za nekonvencionalne oblike likovnog izražavanja. Nastavljajući hrvatsko tradicijsko slikarstvo (od Josipa Račića do Milana Steinera), u istančanim, tonski rađenim lirskim krajolicima, vedutama i mrtvim prirodama stvorio je vlastiti likovni izraz blizak realističnoj poetici (Ana, 1971; Bijeli luk, 1978; Poriluk, 1984). Posebno su mu vrijedni crtački opus (Kafka, 1955; Tin Ujević, 1975; Krčka, br. 44, noću, 1989) i akvareli, turnerovske prozračnosti i poetičnosti (Večernja ulica, Pariz, 1953; Paromlinska cesta, 1968; Novembar /U čast Ljubi Babiću/, 1975; Zapadni kolodvor, 1985). Objavljivao je ilustracije u tisku; bavio se opremom knjiga i scenografijom. Dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo (2006).