Mizantrop

Premijera 2 svibnja.

Frančezarija Marina Tudušića prema komediji J.B.P. Molièrea.

***

U slučaju naše inscenacije Mizantropa kojeg je, prema originalnom djelu J. B. P. Molièrea, Marin Tudišić prilagodio i preveo na dubrovački osamnaestoljetni jezik, radi se o dvostrukoj adaptaciji izvornika. Ovo kanonsko djelo francuske i svjetske komediografije od strane je kritičara i teoretičara proglašeno za najuspjelije Molièreovo ostvarenje prema kriterijima poetike klasicizma. Tudišićevo preispisivanje komedije uzvišeni je stih originala zamijenilo prozom, bogatim i kićenim jezikom ispunjenim talijanizmima, te izmjestilo radnju iz pariškog salona 17. st. u građanski život Dubrovnika 18. st. Aktualna dubrovačka adaptacija Mizantropa stoga je smještena u fiktivni prostor koji je istovremeno lokalan i univerzalan i, premda estetski koketira s postratnom dekadom kasnih 40ih i ranih 50ih 20. stoljeća, u mnogočemu nepogrešivo suvremen. Koje su to dramaturške postavke Molièreove „uzorne“ klasicističke komedije koje ju, uz pomoć procesa višestruke adaptacije, čine toliko prepoznatljivom suvremenoj publici?

Ponajprije, naslovna osobina glavnog lika, mizantropija, u današnjem bi svakodnevnom diskursu vjerojatno nosila nazivnik socijalne anksioznosti: premda je protagonist Mizantropa, u dubrovačkoj inačici znan kao Džono, razvio vrlo elaboriranu filozofiju kojom argumentira svoje gnušanje prema neiskrenosti i prijetvornosti tzv. visokog društva, ona ubrzo biva razotkrivena kao još jedna monomanija sitnog tiranina molièreovskog tipa. Osobina koja Džona čini tragikomičnim njegova je nesposobnost da spozna (ili prizna) kako svaka socijalna interakcija podrazumijeva udvajanje – dakle, licemjerje – dakle, glumu. Naime, u Molièreovom univerzumu teško je izbjeći metateatarske aluzije: tako i Džonova ljubav, koketa Margarita, simbolički gledano, uživa status glavne glumice svog društvenog miljea,  pozornice socijalnih odnosa na kojoj se „sve čini za interes“.

Iako naslov komedije navodi na trag već spomenute mizantropije i socijalne nelagode, dominantna emocija komada, dapače, vezivno tkivo svih odnosa među likovima sasvim je sigurno ljubomora. Štoviše, Džonov prezir spram društvenosti uvelike proizlazi iz njegove iracionalne želje da izolira Margaritu, koju postavlja na pijedestal iznad svih drugih likova, njegujući (infantilnu) fantaziju o njihovom zajedničkom bijegu u osamu. Ljubomora pokreće i sve ostale likove Mizantropa, okupljene oko Margarite kao gospodarice salona, sunca oko kojeg se vrte udvarači i rivalke. Gotovo u potpunosti slijedeći logiku obrasca kojeg René Girard naziva triangularnom žudnjom, svi članovi društvene zajednice unutar ove dramske strukture, zarobljeni u simetričnoj mreži heteroseksualnih erotskih relacija, svoj žuđeni objekt biraju tek ako ga izabire i netko drugi. Stoga sve žene u komadu luduju za Džonom, baš kao i svi muškarci za Margaritom, a rivalska ljubomora motivirat će i rasplet djela.

No dok bi u nekoj drugoj dramskoj strukturi Margarita zbog svoje raskrinkane prijetvornosti završila izgnana iz društva kao žrtveni jarac, uz Džona koji tijekom čitave komedije uporno prijeti da će se izgnati sam, naš Mizantrop ne dopušta tako lak bijeg iz zatvora socijalnih interakcija. Lišena izravne političnosti koju u originalu donosi tema Džonovih sudskih procesa, ova adaptacija fokusirala se na eksperimentalnost društvene situacije i romantičnih konfiguracija gotovo u duhu Marivauxa. Kao u Bunuelovom Anđelu uništenja, noćna zabava ciklički se obnavlja prelazeći uvijek iznova točku vlastite dekadencije, u beskrajnom iscrpljivanju, gonjena podsvjesnim strahom protagonista, neslavnog mizantropa, da će ostati bez predmeta svoje žudnje. Što god on tvrdio, Džonova tragedija nije u tome što ne voli ljude, već u tome što ne može opstati bez publike koja će se njegovim opetovanim kritikama i okrutnim portretima društvenih aktera „smijati i aplaudiškati“. Mizantrop nije biće progresa. Njemu je potreban svijet, pokvaren i korumpiran kakav jest.

Dora Golub