IZLOŽBA U GALERIJI OTOK : Jelena Trpković “ATLAS”

Tekst za izložbu napisao je Mario Kopić.

Jelenina sjena

Ovaj sam rat dugo imao u sebi. Zbog toga me se on intimno ne tiče. Da bih se izvukao iz mojih razvalina, morao sam letjeti. I letio sam. U onom razvaljenom svijetu boravim još samo preko sjećanja.
Paul Klee

U jednom od svojih autobiografskih zapisa pod naslovom Djetinjstvo u Berlinu oko 1900. godine, Walter Benjamin nam iznosi kinesku pričicu koja zbori o starom slikaru koji je pozvao prijatelje da im pokaže svoju najnoviju sliku. Slika prikazuje park kroz koji, uzduž potoka, promiče puteljak, zalazi u šumarak, pomalja se iz njega i vodi do vrata neke kućice. Kada su se prijatelji, nagledavši i nauživavši se, odvratili od slike, staroga majstora odjednom više nije bilo tu. Uminuo je…
Premda se u zapisima Djetinjstva u Berlinu oko 1900. godine sve čini poput kakve djetinje pustolovine (nevino spominjanje, spontano i sebeotkrivačko), njezino ispisivanje prožeto je stanovitim drhtajima. Upravo je cijela knjiga navlastita zbirka svakojakih znamenja. Benjamin se vraća u djetinjstvo između ostaloga i da bi u svojim uspomenama pronašao znamenja katastrofa koje su se već prigrabile njegova života. Sjećajući se i ispisujući, on na svoj način gata. I drhtaji što ih prepoznajemo u tekstovima jesu drhtaji slutnje progona, slutnje smrti. Pogled koji se razrasta u nepostojanosti pamćenja biva poduprt i slikom
povijesti kakvu će Benjamin, nekoliko godina potom, uoči tragične smrti na francusko-španjolskoj granici, izložiti u svojim tezama o povijesti, u času kad više ništa neće vidjeti pred sobom, osim razvalina, koje je ”anđeo uništenja”, taj ”anđeo povijesti”, s crteža Paula Kleea, gledao već užasnuto za sobom.
Povijest je, za Benjamina, poraz, povijest je jedna jedina katastrofa koja nam kao svoj melankolični post-scriptum može ostaviti samo ostatak, talog, razvaline i nas same, neprebolno poražene, posred njih. Čitajući, sjetno, Benjaminove zapise, zamijetit ćemo da njihov autor, iz svojeg iskustva odraslog, biva svjestan i sve svjesniji, i time užasnutiji, da je i dijete žrtva katastrofe nalik onoj u kojoj će posrnuti odraslo biće.

Dijete, naime, odrasta. I to se odrastanje odvija diskontinuirano, upravo kao što je takav i ”napredak” same povijesti, skačući od nesreće do nesreće, izbjegavajući jednu i strovaljujući se u drugu propast. Na račun svojih sličnih katastrofa, dijete i odrasli sklapaju svojevrstan prešutni pakt onih koji su izgubljeni. Posrijedi je sporazum nemoći. Čovjek žmiri pred kaosom i stvara iluziju o kozmosu. Ono što dijete već naslućuje, odrasli nedvoumno zna, ne želeći znati: Nema tog dokumenta kulture
koji istodobno nije dokument barbarstva!

… Stari slikar iz kineske pričice je uminuo. Njegovi prijatelji ugledaše ga tada na njegovoj slici. Odalečivao se slikar uskom krivudavom stazicom, na časak nestao u gaju, a potom se pred vratima kućice okrenuo, nasmjehnuo, mahnuo prijateljima koji su ga gledali, usredotočeni na njegovu sliku, otvorio vrata i zavazda stupio u kućicu, u kućicu izgrađenu od vlastitih čeznuća, uobrazilja i sjećanja.

I kod Jelene je svagda ”anđeo uništenja”, ”anđeo povijesti”, dvosmislen i ovisi o volji koju opslužuje: volji stvaranja ili volji razaranja. A obje opslužuje istodobno. Male stvari, pa i najbanalniji detalji, poprimaju pritom odlučno značenje. U malim se stvarima prepoznaju vihori i predstojeći potresi što ruše sve
pred sobom i za sobom. U Jeleninoj mikrologiji sjena je apokaliptična, a kob njezina lutanja oscilira između neočekivanog i neumitnog. I umah vidimo kako ona izlazi iz svog kolaža, ostavljajući nam prazno mjesto, prazno mjesto za naša čeznuća, uobrazilje i sjećanja. Lutanje je za Jelenu završeno, povratak se odigrao. Ne idemo više ususret smrti, naučili smo se družiti s njom, hodati s njom usporedno. Uostalom, kad ne bi bilo sjene, ne bismo znali koliko smo bića tame. I ne bismo znali za svjetlost života. Tama je u zjenici sunca…