- Ovo događanje je prošlo.
Otvorenje izložbe Mateja Kneževića “N42°38’29.326” E18°06’55.526”
21.07.2022..20:30 - 22:00
U četvrtak 21.7. u 20:30 h u Art radionici Lazareti otvorit ćemo izložbu Mateja Kneževića “N42°38’29.326” E18°06’55.526”. S veseljem vas svih pozivamo na otvorenje i druženje.
Iz teksta Antuna Maračića:
IZLOŽBA KAO ZONA GUSTOG PROŽIMANJA
Matej Knežević (1983.) desetak je posljednih godina intenzivno prisutan na suvremenoj umjetničkoj sceni, a 2017. postao je i laureat važne nagrade Radoslav Putar koja se dodjeljuje umjetnicima do 40 godina starosti.
Te je činjenice važno inicijalno naglasiti jer kada govorimo o ovom autoru neizbježno je navesti podatak da je on po obrazovanju liječnik, odnosno da je, kao urolog-kirurg, stalno zaposlen u zagrebačkoj bolnici Sestre milosrdnice. U tom smislu riječ je o posebnom, ako ne i jedinstvenom slučaju, budući da njegovu umjetničku djelatnost ne možemo promatrati kao hijerarhijski podređenu službenoj, liječničkoj profesiji, kao neku vrst hobija.
Naprotiv, kada govorimo o osobi i radu liječnika i umjetnika Mateja Kneževića riječ je o jednako vrijednim i ozbiljnim aktivnostima koje se odvijaju sinkrono, u međusobnim suodnosima i prožimanjima.
Štoviše, interes za ta dva, u prvi mah nespojiva područja interesa i rada, nije od jučer, naprotiv seže od rane mladosti. Kako kaže sam autor: ‘Interes za biomedicinske znanosti stalno je bio prisutan i prevagnuo je pri odabiru studija, no uz odluku da se paralelno razvija i samostalno studira umjetničko područje’. (…)
Te je činjenice važno inicijalno naglasiti jer kada govorimo o ovom autoru neizbježno je navesti podatak da je on po obrazovanju liječnik, odnosno da je, kao urolog-kirurg, stalno zaposlen u zagrebačkoj bolnici Sestre milosrdnice. U tom smislu riječ je o posebnom, ako ne i jedinstvenom slučaju, budući da njegovu umjetničku djelatnost ne možemo promatrati kao hijerarhijski podređenu službenoj, liječničkoj profesiji, kao neku vrst hobija.
Naprotiv, kada govorimo o osobi i radu liječnika i umjetnika Mateja Kneževića riječ je o jednako vrijednim i ozbiljnim aktivnostima koje se odvijaju sinkrono, u međusobnim suodnosima i prožimanjima.
Štoviše, interes za ta dva, u prvi mah nespojiva područja interesa i rada, nije od jučer, naprotiv seže od rane mladosti. Kako kaže sam autor: ‘Interes za biomedicinske znanosti stalno je bio prisutan i prevagnuo je pri odabiru studija, no uz odluku da se paralelno razvija i samostalno studira umjetničko područje’. (…)
(…) A na svojoj izložbi u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu 2018. godine, Knežević prvi put izravno spaja svoje dvije životno-radne domene. Izložba pod nazivom ‘Neke visceralne stvari’ tematizira utrobno (visceralno) stanje, uzbuđenje liječnika-kirurga (ali i pacijenta) uoči operativnog zahvata. Na stiliziran i asocijativan način u odnosu na tematski predložak, autor rekonstruira bolničku čekaonicu i liječničku sobu, koristeći u naznakama bolnički inventar, pribor i boje. Ovdje je dakle riječ o dočaravanju atmosfere, a ne o doslovnoj rekonstrukciji, štoviše neki su ready made elementi u pojedinim detaljima i humorno parafrazirani.
U svakom slučaju, riječ je o domišljenom ambijentu koji svoju egzaktnost i odnose predmeta, linija, ploha…duguje vjerojatno i dizajnerskom iskustvu autora te tehničkoj umješnosti u realizaciji elemenata i cjeline izložbe.
Nastavak te tematske i ikonografske inspiracije iz sfere matične profesije, Matej nastavlja i na izložbi u riječkom MMSU-u gdje također u stiliziranom i defunkcionaliziranom obliku rabi elemente bolničkog inventara, a zid prekriva golemim sugestivno i precizno izvedenim dijagramom koji ‘adorira’ i parodira u isti mah znanstveni, odnosno medicinski predtekst.
Najnovija Kneževićeva izložba, u dubrovačkim Lazaretima, zacijelo je klimaks njegova rada, odnosno dosad najujedinjenija, najprožetija verzija njegovih dvaju profesija te mjesta na kojemu se događa.
On naime ovdje apostrofira i prvotnu funkciju Lazareta koji su, kao što je dobro poznato, građeni kao karantena na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće (dovršeni 1642.). Ta činjenica pak, osim što je usko vezana uz područje medicine koincidira i s konkretnom suvremenom, još uvijek aktualnom pandemijskom pojavom.
Nadalje, Knežević u izložbu inkorporira i nedavno otkriće svog davnog, renesansnog kolege-urologa Mariana Santa. Riječ je o talijanskom liječniku koji je živio na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, a bio je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka na području liječenja mokraćnih kamenaca. Sam je konstruirao brojne nove kiruške instrumente, a više godina Mariano Santo je boravio i djelovao u Dubrovniku.
Riječ je dakle o spektakularnim sinkronicitetima koje Matej zahvalno prepoznaje, respektira, maksimalno naglašava i kreativno obrađuje. Jer na mjestu recentnog izlaganja on pronalazi sukus svoje osobne sudbine, slučaja liječnika-umjetnika.
No i za same Lazarete, koji kao art-pogon djeluju već preko 30 godina, nije dosada, čini se, došlo do tolikog poklapanja ideje mjesta, izloženog rada i osobe samog izlagača.
U konceptu svoje izložbe-ambijenta, značaj Lazareta kao povijesne karantene Matej evocira sustavom paravana smještenih u sredinu prostora, instalacijom koja, po samom autoru, ‘aludira na strpljivost, čekanje, ali i razdvajanje slučajeva jednog od drugog’. Iza svakog paravana postavljene su ‘mikroinstalacije’ s različitim objektima, medicinskih provenijencija ili konotacija kojima se ‘sugerira čistoća, sterilnost, kao preduvjet medicinske djelatnosti’ (autor). Međutim svi ti objekti i tekstualni detalji, u ludičkim transformacijama i aluzijama te humornim odstupanjima, uključuju distancu od doslovnosti svog porijekla. Time autor nastoji ‘napraviti odmak od svakodnevice i sagledati svoju praksu šire, dati si oduška’. (…)
Nastavak te tematske i ikonografske inspiracije iz sfere matične profesije, Matej nastavlja i na izložbi u riječkom MMSU-u gdje također u stiliziranom i defunkcionaliziranom obliku rabi elemente bolničkog inventara, a zid prekriva golemim sugestivno i precizno izvedenim dijagramom koji ‘adorira’ i parodira u isti mah znanstveni, odnosno medicinski predtekst.
Najnovija Kneževićeva izložba, u dubrovačkim Lazaretima, zacijelo je klimaks njegova rada, odnosno dosad najujedinjenija, najprožetija verzija njegovih dvaju profesija te mjesta na kojemu se događa.
On naime ovdje apostrofira i prvotnu funkciju Lazareta koji su, kao što je dobro poznato, građeni kao karantena na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće (dovršeni 1642.). Ta činjenica pak, osim što je usko vezana uz područje medicine koincidira i s konkretnom suvremenom, još uvijek aktualnom pandemijskom pojavom.
Nadalje, Knežević u izložbu inkorporira i nedavno otkriće svog davnog, renesansnog kolege-urologa Mariana Santa. Riječ je o talijanskom liječniku koji je živio na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, a bio je jedan od najvećih svjetskih stručnjaka na području liječenja mokraćnih kamenaca. Sam je konstruirao brojne nove kiruške instrumente, a više godina Mariano Santo je boravio i djelovao u Dubrovniku.
Riječ je dakle o spektakularnim sinkronicitetima koje Matej zahvalno prepoznaje, respektira, maksimalno naglašava i kreativno obrađuje. Jer na mjestu recentnog izlaganja on pronalazi sukus svoje osobne sudbine, slučaja liječnika-umjetnika.
No i za same Lazarete, koji kao art-pogon djeluju već preko 30 godina, nije dosada, čini se, došlo do tolikog poklapanja ideje mjesta, izloženog rada i osobe samog izlagača.
U konceptu svoje izložbe-ambijenta, značaj Lazareta kao povijesne karantene Matej evocira sustavom paravana smještenih u sredinu prostora, instalacijom koja, po samom autoru, ‘aludira na strpljivost, čekanje, ali i razdvajanje slučajeva jednog od drugog’. Iza svakog paravana postavljene su ‘mikroinstalacije’ s različitim objektima, medicinskih provenijencija ili konotacija kojima se ‘sugerira čistoća, sterilnost, kao preduvjet medicinske djelatnosti’ (autor). Međutim svi ti objekti i tekstualni detalji, u ludičkim transformacijama i aluzijama te humornim odstupanjima, uključuju distancu od doslovnosti svog porijekla. Time autor nastoji ‘napraviti odmak od svakodnevice i sagledati svoju praksu šire, dati si oduška’. (…)
Kustos: Slaven Tolj
Tekstovi: Antun Maračić i Martin Kuhar
Posebne zahvale: Boris Greiner, Ivan Colarić, Petra Milički
Tehnički postav: Matej Knežević i Nikša Vukosavić
Produkcija: ARL 2022
Tekstovi: Antun Maračić i Martin Kuhar
Posebne zahvale: Boris Greiner, Ivan Colarić, Petra Milički
Tehnički postav: Matej Knežević i Nikša Vukosavić
Produkcija: ARL 2022
OTVORENJE IZLOŽBE
21. srpnja 2022. u 20:30 h u Art radionici Lazareti – lađa X.
21. srpnja 2022. u 20:30 h u Art radionici Lazareti – lađa X.
TRAJANJE IZLOŽBE
21.7. – 12. 8. 2022.
21.7. – 12. 8. 2022.
RADNO VRIJEME
Pon – Pet, 13 – 21 h
(u drugim terminima prema dogovoru)
Pon – Pet, 13 – 21 h
(u drugim terminima prema dogovoru)
Kontakt: www.arl.hr / arl@arl.hr / 020-324633 / FB: @ARL.Dbk
PODRŠKA: Grad Dubrovnik, Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva
