Otvorenje izložbe; Tango, Uroš Čalić

Uz Đurđin tango – Mario Kopić

“Quiconque aime le tango csi mon complice. Pour moi. il n’y a qu’un sentiment supcrieur a tous Iesautres: la melancolie. Or le tango n’existe que par la melancolie. Et nous aussi, nous n’existons que par elle.”

„Svatko tko voli tango moj je saučesnik. Za mene postoji samo jedno čuvstvo koje nadmašuje sva druga: melankolija. A tango postoji samo kroz melankoliju. I mi isto tako, mi postojimo samo kroznju.“ Emil Cioran

Tango nije samo popularan ples, tango nije samo moda ili stil života. Tango je vitalna metafora vremena u kojem živimo. Čulan i sinkopiran, mutan i elementaran, strastven i grub, tužan i bolan,tango je i ples i simbol duha epohe. lako i mnogi drugi plesovi nose u sebi duh epohe u kojoj su nastali i zapravo predstavljaju određen povijesni trcnutak, jedino i samo tango raskriva dušu plesačice i plesača i postaje metaforom izražajnosti i uzdržanosti, prkosa i potmulog zova smrti.

Ples može biti veseo i svečan, tužan i pun zlih slutnji, ali rijetko gdje svjetlost i tama igre mogu biti lako duboko prožeti kao u tangu. Tango je hod u kojem se horizontalna ekstaza prenosi u vertikalnu kretnju. Muškarac izvodi gipke, provokativne korake, njegovo je tijelo skroz uspravljeno, dok svoj profil drži čvrsto priljubljen uz profil svoje partnerice. Figura koju ocrtavaju na taj način spojena tijela djeluje oštro, djeluje surovo. Cijeli svijet se okreće, cijeli svijet pada i ustaje. cijeli svijet je muzika, plesači su njegova realnost, a melodija pokretač života. Unutar čednih obrisa tango figura, tih tijela koja se ne dotiču ali su spojena, ključa odnosno izbija želja i probada njezin žalac, erotska žudnja. I upravo zato što je tango ples žudnje on postoji jedino i samo kroz melankoliju.
U psihoanalizi se melankolija objašnjava preusmjeravanjem na nas same onih snaga i moći koje smo dotad upućivali izvanjskim predmetima. Otuda dolazi do ravnodušja prema svijetu i drugima, kao i, podjednako, do samoumanjivanja samih sebe. Gasnu ne samo spone između nas i drugih, nego i spone unutar nas. One više ništa ne uspijevaju zadržati: sve prolazi… Koliko i što god sipali, sve iscuri s duge strane. Postajemo melankolijski lijevak. Žeđ biva neutaživom, a razmicanje bolnim. Uslijed toga. budući da su izvanjski izvori zanijekani. prceajcmo se opsjedajućim predstavama. Ne crpeći višc niotkuda, naša se moć samoprehranjuje, stvara predstave koje odmah guta. Melankolija nas svega oslobađa osim sebe. Tok je melankolije zato kružan, kružan poput plesa. Njezin govor, odnosno njezina gesta, upućen je jedino samome sebi, ne zahtijevajući nikakav trag drugog. Raspolućuje se unutar svijeta koji obuhvaća. To je naprosto borba. borba do smrti, borba u kojoj smo mi sami, mi melankolici, jedini borci, jedino borkinje. Upravo iz te i takve borbe izranja tango.
I zato nam se tango svagda iznova vraća.

Izložbu “Tango” realiziramo u sklopu programa Usječci – Galerija Otok.

Zahvaljujemo gđi Đurđi Tedeschi, Mariu Kopiću i Lukši Suhoru.