Ljudski glas / Faunovo poslijepodne

Premijera 24. listopada.

Ljudski glas / Poslijepodne jednog fauna

Projekt Paola Tišljarića i Mile Pavićević, nastao u suradnji s Dubravkom Šeparović, Sergiu Matisom i Martinom Hansenom, polazi od dva ključna umjetnička djela s početka 20. stoljeća – Cocteauovog i Poulencovog Ljudskog glasa te Debussyjevog Poslijepodne jednog fauna. U njihovom zajedničkom čitanju ovi se klasici promatraju ne samo kao estetski i povijesni orijentiri, već i kao otkrivanje pukotina moderniteta: alijenacije, samoće i nemogućnosti uspostavljanja ljudskog odnosa u vremenu koje je slavilo “progres,” inovaciju i početke neoliberalizma, ali istodobno započelo rasap ljudske subjektivnosti. Dramaturgija projekta vodi publiku od opernog Ljudskog glasa u interpretaciji Dubravke Šeparović, preko modernističkog baleta u suvremenoj plesnoj interpretaciji Sergiua Matisa i Martina Hansena, pa sve do poezije Mile Pavićević u izvedbi Doriana Vicića, gdje se glas i tijelo stapaju s jezikom današnjeg društva i njegovih fragmenata komunikacije.

Jean Cocteau / Francis Poulenc – Ljudski glas (La Voix humaine)
Cocteauov Ljudski glas iz 1930. monodrama je u kojoj jedna žena, kroz telefonski razgovor s ljubavnikom koji je napušta, razotkriva intimu svoje samoće i nemoći. Francis Poulenc 1958. pretvara tekst u operu, praizvedenu 1959. u pariškoj Opéra-Comique, posvećenu sopranistici Denise Duval. U ovom djelu glas postaje jedino oruđe – most prema drugome, ali i mjesto loma, fragmentacije i krajnje ranjivosti. Prekidi veze, šumovi i tišine pojačavaju osjećaj izolacije, a Poulencova glazba vodi od šapata do krika, od nježnosti do očaja. U ovoj interpretaciji postaje relativno nebitno tko je s druge strane telefona, njezin glas kao izolirano tijelo u prostoru postaje jedino mjerilo realnosti.

Claude Debussy – Poslijepodne jednog fauna (Prélude à l’après-midi d’un faune)
Debussyjevo Poslijepodne jednog fauna, skladano 1894. i nadahnuto poemom Stéphanea Mallarméa, otvara svijet senzualnih i snovitih stanja, lebdećih između jave i sna. Premijerno izvedeno u Parizu, ovo djelo postalo je simbol glazbenog impresionizma i prekretnica europske glazbe na prijelazu stoljeća. Prepoznatljiv uvodni solo flaute uvodi publiku u intimni prostor čežnje i imaginacije. Njegova povezanost s plesom, osobito kroz skandaloznu koreografiju Vaclava Nižinskog za Ballets Russes iz 1912., učvrstila je mjesto ovog djela kao ishodišta modernog baleta. U današnjoj plesnoj interpretaciji Sergiua Matisa i Martina Hansena, Faun postaje minuli simbol krhkosti tijela i kolektivne imaginacije, a priroda koja je prisutna u orignalu kao mjesto čežnje i ljepote, ovdje je ogoljena, razorena i svedena na hladni mizanscen kazališta.

Na sjecištu ova dva djela – između glasa i tijela, monologa i sna, krika i šapata – projekt otvara pitanja o ulozi umjetnosti, posebno progresivne modernističke umjetnosti, u današnjem društvu obilježenom rasapom komunikacije i fragmentacijom ljudske subjektivnosti.