- Ovo događanje je prošlo.
Arkulin
31.10..20:00 - 22:00
Premijerna izvedba 4. listopada 2024.
Ova komedija je nerazrješiva bez dolaska Negromanta. Svaki lik ima svoj fond replika i stavova koji se vrte u krug, a i unutar samog komada se ponavlja komička osnovica prizora kroz iste sukobe uzrokovane Ančicom i mirazom. Odmah na početku komada svi likovi su uspostavljeni i nema daljnjeg razvoja, sve je već izrečeno i odigrano. Postavlja se pitanje koliko dugo taj potencijalno beskonačan krug istih replika i stavova traje. Arkulin do besmisla odbija Ančicu, Marić do besmisla traži kontradotu, Vukava bez prekida javlja da ju on traži, Lupuđanin se uzrujava, zbog dunižanja…i svi se na jednak način ponovo uzrujaju i reaktiviraju.
Prva tri čina su prikaz njihove svakodnevnice koju oni „obogaćuju ” sukobom i agresijom u potrazi za smislom. To su sve likovi koji više nisu u naponu snage, nemaju što raditi, pa jedino što im preostaje je inzistiranje na vlastitom egu tj. vlastitom lik-tipu, vlastitoj maski- funkciji. Taj besmisao u predstavi će biti potenciran tako što njihov sukob traje već petstotina godina. Toga je najmanje svjestan Arkulin. On je lik koji jedini može razrješiti situaciju, ali to odbija. On potencira sukob jer u njemu kao tip hvalisavog vojnika uživa.
Egzistencije svih likova zarobljene su u klaustrofobiji mìra Arkulinove egocentrične iluzije. Tijekom najagresivnijih scena sukoba u predstavi vidimo ostale likove kako naglo odustaju, ponekad ispočetka vraćaju scenu jer nisu zadovoljni angažiranošću, u prijelazima scena samo sjede na sceni i čekaju da se nešto dogodi. Jedino Arkulin uživa u takvoj igri jer je zbog odustajanja ostalih Gospodar od place. Arkulin ih je izmorio. Oni su prisiljeni na igru, a iz prostora igre se ne može pobjeći. Jedino razrješenje koje se otvara je samouništenje Arkulina, njegove kuće, njegova tijela, teatra, iluzije života ostalih likova, a ideja harmonije ostalih likova može se uvesti samo uvođenjem nove iluzije preko Negromanta. Oni moraju redefinirati realnost kolektivno, a ne iz svojih tipova. Oni moraju stvoriti osjećaj novog kolektivnog realiteta.
Oni kao da su doživjeli sudbinu mediteranskih gradova. Moraju glumiti kulisu života kojeg više nema. Jer oni su protjerani iz „mìra”, pripadaju njihovoj povijesti, njihov život u njima više nije potreban, ali mìri u glavama su im ostali. Oni žive na groblju stavova, lik tipova, istih situacija te iste svakodnevnice.
Svi likovi su mrtvi i samo ponavljaju svoju egzistenciju. Propadanje fizičkog tijela je i unutarnje propadanje što se poklapa s vremenom korizme u komadu. Korizma i otvara preispitivanje vlastitog identiteta kroz odricanje. Ona i otvara mogućnost gubitka identiteta te time uvodi nešto novo. Gubitak nije negativan pojam već on otvara prostor novom realitetu, za novu iluziju. Pošto je potreban kolektivni čin svih likova kako bi se nešto promijenilo jer Arkulin jedini uživa u svijetu konstantno istog sukoba u kojem stalno „pobjeđuje ” zbog odustajanja ostalih.
Prostor Arkulina postavila bih na groblje, ispod čempresa. Arkulinova kuća je ustvari grob u kojem ima više stanovnika zakopanih kroz stoljeća. Nema mjesta za sve i vlasnik kuće/groba je onaj koji je prvi pokopan, a ostali od njega afitavaju mjesto u grobu. Svi likovi su umrli u različitim razdobljima od 15. stoljeća u Dubrovačkoj republici pa sve do danas, ali kao da nisu svjesni svoje smrti te se i dalje borbe za novac, imovinu, ljubav, posjedovanje i status. Zapeli su u međusobnim sukobima i materijalnim potrebama. Smrt ih nije spasila. Glavni junak tipični škrtac i hvalisavac Arkulin pokretač je većine tih sukoba jer kao da ne može odustati od svoje glumačke funkcije. Iz tog razloga svi se udruže te mu ukradu identitet. Promjenom scene i rasvjete odjednom vidimo ono što oni stvarno jesu – kosturi. Time se Negromant ne pretvara u Arkulina, već je negromancija da su se svi udružili i odlučili razrješiti sukob. Svi su Negromant i svi počinju živjeti novu iluziju kroz tretiranje Arkulina kao nekog drugog. Mi kao publika imamo i sloj značenja više – gledamo ples mrtvaca i shvaćamo kako je nebitno tko je tko jer na kraju svi završavamo isto.
Zajednička metateatarska kolektivna igra svih likova dovodi Arkulina do krize identiteta . Arkulin prestaje biti sudionik dramske radnje, već psihodramski postaje gledatelj verzije sebe u kojoj dobiva što želi uz ustupke koje sam nije spreman napraviti (gleda kako se ženi). On gubi svoj identitet koji se do tada izražavao kroz funkciju hvalisavog vojnika i škrtca i samoanalizira sebe. Kada ni to nije dovoljno uzimaju mu kuću kao sljedeći stupanj psihodramske terapije. A kuća nije prostor, već ljudi koji su ga napustili. Zatvaranjem zastora, ljudi i kuća nestaju. On ostaje sam. Na kraju pristaje na gubitak funcije kako bi opet postao lik.
Negromancija kojom ga jedino i mogu dovesti do toga jest isključenjem Arkulina iz igre te kolektivnom izgradnjom nove iluzije u kojoj su verziju Arkulina koji je hvalisavi vojnik I škrtac isključili. Zato će u predstavi svi likovi igrati Negromanta jer nije to strano tijelo koje uvodi novu realnost, već samim pristajanjem na novu iluziju, oni su njezini kreatori. Samosvijest može postojati samo kao posljedica priznanja koje joj priskrbljuju drugi. (Lada Čale Feldman; „U san nije vjerovati”)
I može se Arkulin pozivati kasnije na vlast i Grad, ali te iluzije Grada više nema jer u njegovom Gradu više nitko ne živi i o njemu nema tko posvjedočiti. On ostaje sam i nema više s kime igrati. Jedino može postojati I uži u suigru ako pristane na promjenu funkcije, ali po novim pravilima koja nisu njegova, već koja su mu izrežirali.
M. Pejnović