Škrtac // Kerempuh

Kerempuhov Škrtac u režiji Dore Ruždjak Podolski i adaptaciji Tomislava Zajeca svjestan je istovremeno i Molièreovog komediografskog umijeća, ali i vremena u kojem ova inscenacija nastaje, te ga neprestano otvara našoj suvremenosti. Koketirajući s elementima pop kulture, stihovima dobro nam poznatim s estrade, još se dodatno naglašava situacijska komika, ali i činjenica da Molièreove likove pokreću iste strasti kao i naše suvremenike.

Spominjanjem Shakespeara, Camusa, Krleže i korištenjem drugih referentnih točki izvandramske zbilje autori predstave upravo nas upućuju na to da Molièrovo ime pripada nizu bardova koji su bespoštedno kritizirali ljudsku narav, ali i da je vrijeme Molièrovih komedija bezvremensko odnosno da ono postoji upravo u onom vremenu u kojem se njegovi komadi igraju i može se ponavljati u beskonačnost.

Eksplicitno poigravanje sa zakonitostima klasicističke dramaturgije unosi u predstavu dodatni humor, u kojima sve eventualne dramaturške naivnosti originalnog teksta upadaju u vrtlog metatekstualnosti suvremene dramaturgije. Klasicistički rasplet ovdje se dovodi gotovo do apsurda, onog istog apsurda koji danas živimo. Naime u posljednjem činu predstave i sami likovi postaju gledatelji koji grickajući kokice napeto prate rasplet u koji jedan po jedan upadaju. Pitanje je samo trenutka kada ćemo u Molièreov rasplet i mi sami upasti.